kritika pročitana u emisiji Filmoskop na HR3
Htjeli mi to ili ne, ponekad moramo upasti u zamku takozvanih „spoilera”, odnosno otkrivanja radnje filma i obrata u njoj jer drugačije bilo kakva kritička analiza ne bi bila moguća. Jednostavno, neki se filmovi toliko oslanjaju na konstrukciju vlastite radnje i obrata u okviru nje kako bi nam, poput mađioničarskog trika, preusmjerili pažnju i nesmetano poantirali. Novi film u hrvatskim kinima u neatraktivnom terminu s prijelaza siječnja na veljaču, Pratnja, jedan je od takvih filmova. Zato je možda najbolje, prije zalaženja u dubinu, makar jedan dio radnje izložiti onako kako to nama, gledateljima, izlaže autor Drew Hancock, inače relativni anonimus do sada uglavnom prisutan na televiziji i u kratkim video-formama u funkcijama glumca, scenarista i redatelja.
Hancock film otvara naracijom protagonistice Iris (igra ju Sophie Thatcher) o tome kako joj se život promijenio dvaput: prvi put kada je upoznala svog dragog Josha (Jack Quaid), a drugi kada ga je ubila. Njih dvoje su se slučajno upoznali na odjelu voća i povrća u supermarketu kada je on nespretno oborio skoro sve naranče iz gajbe na pod, a ona mu ih je pomogla skupiti, pa su od tada u vezi. Ta veza je sada na jednoj od većih kušnji jer njih dvoje odlaze na vikend u „rustikalnoj kolibi u šumi” s njegovim prijateljima. Iako ju Josh uvjerava da će sve biti u redu, Iris se boji da im se neće svidjeti. Razlog za njezinu zabrinutost je prije svega cinična Kat (Megan Suri) čiji je dečko misteriozni ruski kontroverzni biznismen Sergej (Rupert Friend), ujedno i vlasnik vile koju su njih dvoje s dozom lažne skromnosti predstavili kao vikendicu. Pored dva navedena para, u vili je prisutan još jedan, Eli (Harvey Guillén) i njegov partner Patrick (Lukas Gage). Joshova uputa Iris je da se opusti i smiješi, da se ne duri i ne ponaša čudno, pa će se svi lijepo provesti. Okupljanje i ide u tom smjeru: Patrick je skuhao gurmansku večeru za kojom on dijeli svoju romantičnu viziju poznanstva s Elijem, Sergej zabavlja goste uz pomoć alkohola i vrhunskog zvučnog sistema, a cinična Kat samo u jednom trenutku iskrenosti priznaje Iris da nema ništa protiv nje osobno, već protiv onoga „što ona predstavlja”. Josh i Iris večer završavaju seksom u svojoj spavaćoj sobi, nakon čega joj on pomalo osorno govori da ode spavati.
Posljednje dvije navedene replike će koliko sutradan dobiti jedno sasvim novo značenje. Naime, mamurni Josh odbija se pridružiti Iris na prvoj jutarnjoj kavi pored jezera. Umjesto njega pojavit će se Sergej koji prema Iris, čini se, ima „zadnje namjere” za koje mu je, kaže, Kat dala dozvolu da ih proba ispuniti. Pokušaj silovanja završava fatalno po njega, jer ga Iris ubije u samoobrani. Kada se ona u okrvavljenoj majici pojavi nazad u vili, Josh ju opet na komandu uspavljuje i vezuje za stolicu. Iris, naime, nije ljudsko biće, nego robot „za pratnju”, dakle, proizvod umjetne intelignecije koji je moguće legalno nabaviti. Neke stvari na njoj poput jezika koji govori, boje očiju ili glasa moguće je podesiti, baš kao i razinu inteligencije (od glupog automata koji izvršava komande do osobe enciklopedijskog obrazovanja s kojom je moguće voditi intelektualne razgovore). Druge karakteristike se određuju s prvim podešavanjima, poput objekta zaljubljivanja i vjernosti, pa i scenarija upoznavanja. Treće su, pak, tvornički zadane, poput imperativa suradljivosti i docilnosti, odnosno bilo kakve zabrane povređivanja bilo kojeg ljudskog bića ili drugog automata, ali i to se može naknadno modificirati, odnosno hakirati. Upravo to se i dogodilo u ovom slučaju: Iris je poslužila kao oruđe u uroti Josha i Kat da ubiju i opljačkaju Sergeja. Međutim, dok se Josh posljednji put oprašta s njom prije nego li je pokupi kompanija koja ju je i proizvela, još uvijek modificirana Iris uspjeva pobjeći i sa sobom uzeti mobitel pomoću kojeg Josh njome upravlja. Kreće potjera i borba za preživljavanje...
Žanrovski, Pratnja se može definirati kao kombinacija lagane znanstvene fantastike, romantične i crne komedije, kao i horor-trilera, a glavna joj je referenca film Ona (Spike Jonze, 2013), ali garnirana žanrovskim okvirom „šumskog slešera”. Izvedbeno je film na mjestu, budući da Drew Hancock suvereno vlada žanrovskim obrascima, klišejima i tropima, pa točno zna kada treba pozicionirati obrate, kada preusmjeriti pozornost gledatelja, kada „naplatiti” ranije ubačenu dosjetku, a kada određeno dramaturško pomagalo, pa tako ovdje električni vadičep postaje „čehovljevska puška”, što funkcionira i kao još jedna od niza dosjetki. Tehnički film izgleda dobro: Hancock-redatelj glatko realizira zamisli Hancocka-scenarista, fotografija je dovoljno glatka da će bez problema preživjeti tranziciju s velikog na manji ekran, a montaža dinamična, ali ne i skokovita, pa se intrigantna premisa filma jasno razrađuje i izlaže kako vrijeme odmiče, a i tranzicija kroz žanrove protiče bez poteškoća. Glumački, možda se čini kontra-intuitivnim da Sophie Thatcher koja igra „robotski” lik zapravo s tim likom ima najviše posla jer Iris gledamo u različitim „postavkama” i u svakoj od njih mora djelovati dovoljno „ljudski”. Ostali su likovi ipak plošniji i prisutni u svojoj zadatosti: Josh kao frustrirani glupan s planom da naplati ono što mu „svijet duguje”, Kat kao cinična osoba koja u jednom trenutku shvaća da se preigrala, Sergej kao namjetljivi ljigavac, a Eli kao komična relaksacija koju je moguće bezbolno odstraniti iz filma negdje oko polovice. Tumačeći ih, glumci ne mogu puno pogrešiti, ali ne mogu ni zablistati.
Ne bi, naravno, bilo pretjerano teško smisliti potencijalno neugodna pitanja kojima bi se Hancockova premisa uzdrmala, ako ne i sasvim srušila, ali to nije naročito važno za ovakvu „laku” znanstvenu fantastiku u kojoj se ne moramo opterećivati tehnikalijama. Jer, kako to obično biva, stvari čega nas ima biti strah u tako izmišljenom i osmišljenom svijetu samo su manje ili više uvijena metafora za ono čega bismo se trebali bojati u našem i realnom. Pratnja je, dakle, tek manjim dijelom film o ponašanju nekih budućih partnerskih robota čiju pojavu uvjetovanu razvojem umjetne inteligencije ne smijemo tako olako isključiti kao mogućnost. Dosta većim dijelom je, pak, to film o izazovima trenutnog načina života koji će stvoriti potrebu za proizvodima te vrste, a najvećim o onim stvarima inherentno ljudskim poput zavisti, pokvarenosti, potrebe za kontrolom i smišljanjem prečica do nekakvog zadovoljstva i sreće. Tu ljudsku „kvarljivost”, uostalom, konstatira i sam autor kroz usta jednog od epizodnih likova pri kraju filma. Majstor iz tvrtke, naime, objašnjava svom mlađem kolegi da ljudi već izvode svakakve gluposti sa svojim robotima za pratnju, od njihova korištenja istih za vježbe gađanja do iživljavanja sadističkih fantazija, pa što ih ne bi modificirali da ispunjavaju i neke druge ne-etične želje svojih gospodara. U tom smislu, Pratnja se ispostavlja kao film koji će nas držati zabavljenima dok nam okreće ogledalo u lice i prikazuje nam našu budućnost kakvu možemo radi vlastite ugodnosti sami sebi kreirati. Neće nas na kraju pobijediti strojevi, nego ćemo pobijediti same sebe koristeći se tim istim mašinama.
